Ako želiš promijeniti svijet, počni od sebe

srijeda, 29.08.2007.

...confused...

...kad gledaš mene
što vidiš?
djevojku tako punu života
sa osmjehom kojeg želi podijeliti?
ili djevojku punu tuge i očaja
sa boli koja razara njezinu dušu.
nitko ne vidi pravu mene..
ispod moje glume
nitko nezna bol koju osjećam
i nitko ne vidi suze koje plačem
skrivam ih od svih...
postala sam dobra u tome.
smijeh i veselje
to oni vide.
bez problema i tuge
moj je život savršen...
u stvarnosti je samo moja olupina
koju pokazujem drugima
kad bi pogledali malo dublje
vidjeli bi stvarno mene
znali bi...
usamljenost koju osjećam
je nepodnošljiva.
nikog nie briga za mene
ne pravu mene...
bila sam iskorištena
toliko puta da ne brojim
zašto to moraju raditi meni?
ne znaju li da me to boli?
ali naravno...
moji osjećaji nisu bitni...
netko tko će se brinuti o meni
to sad trebam...
trebam prijatelja
nekog kome ću vjerovati tko vjeruje meni...

ponedjeljak, 23.07.2007.

...ne slijedite me, ja već idem krivim putem...

Kada otvorim vrata
duše svoje
frka me hvata
život kad krene
nema sheme
koje bi se držao
sve ti se nameće
i glavu ti okreće...
zbrka
trka
frka
samo je tvoja java
bitna
i želja
i glava...

>Patnja zadaje bol zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što želiš pobjeći od nje. Ne moraš bježati,ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle,voli patnju. Nemoj joj se odupirati,nemoj bježati od nje... Okusi kako je ona u dubini slatka,predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...<

subota, 19.05.2007.

...nema vremena da živiš još jednom...

Ponekad...
Želim savršen svijet...
a opet...
prezirem savršenstvo...
Ponekad..
Jednostavno želim pobjeći...
ali ipak..
nemam kud..
Ponekad...
Želim samo ruku na svom ramenu...
no prijatelja pravog...
ne mogu pronaći...
Ponekad...
Želim samo gledati..
Smiješiti se...
Voljeti ...
Ponekad..
Želim samo nestati...
Jer mi nedostaje netko...
Netko tko više nepostoji..!!

nedjelja, 01.04.2007.

Vlak života...

Nedavno sam čula za knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek preživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti.
Kad se rodimo i uđemo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našeg putovanja. Nažalost istina je puno drugačija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim u vlak će ući i druge osobe koje će nam biti važne. To su naša braće i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u našem životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo tugu i žalost. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi ulaze i izlaze a da ih ne primijetimo. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom odsječku našeg putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe probleme putovanja i samoće pronaći ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim, na našu žalost ne možemo uvijek sjesti pokraj njih jer je to mjesto već neko drugi zauzeo. I takav je život, prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato pokušavam od svog putovanja kroz život učiniti najbolje što mogu. Pokušavam sa svima u vlaku biti u miru. Pokušavam u svakom od njih vidjeti najbolje što je u njima. Na svakom odsječku životnog kolosijeka netko od suputnika može ''iskliznuti'' te da treba naše razumijevanje i simpatije. I ja ću iskliznuti s kolosijeka. Vjerujem da će se neko naći i razumjeti me. I najveći je misterij putovanja što ne znam kad ću sići s vlaka. Isto tako ne znam kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede pokraj mene. Bit ću veoma tužna i žalosna kad ću jednom morati sići s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susrela za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Međutim nadam se da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom koju nisu imali pri ulasku. To će me radovati. Usrećit će me pomisao na to da sam im pomogla uvećat njihovu putnu prtljagu te da sam u nju stavila prave sadržaje. Trudim se i nastojim da imam sretno putovanje te da se na kraju sva muka isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te ugodna i lijepa sjećanja. SVIMA ŽELIM LIJEPO PUTOVANJE!!

utorak, 13.02.2007.

...daleko od istine

ah...nju postek...več duugo nisam ništ napisala...jednostavno nemam slobodnog vremena
ne znam o čem da uopče pišem...nemam više inspiracije, pa malo filozofiram...hihi...al tolko stvari me živcira. zakaj se ljudi međusobno ponižavaju i poslije im je jaaako žal...
...jeste li ikad ikog ponizili riječima? ali budite iskreni...nitko na ovo pitanje ne može odgovoriti s ''ne'' a da pritom zaista misli. Kad se naljutite, jeste li ikada rekli stvari koje niste mislili? riječi koje su mogle biti bolne i ponižavajuće?

...riječi su isto kao i gomila ljudi
nije nužno znati za sve
odaberi za sebe samo one prave...

nedjelja, 15.10.2006.

Ajd...zakaj je to tak?

...Ljubav i naklonost lako se pretvore u mrznju. A i obratno se zna dogoditi. Al, zakaj?
Ljubav
Tako jednostavna riječ, a tako puno se o njoj može reći. I kad znam sve, ne znam ništa.Sama po sebi ljubav nema smisla. Nije idealna, niti savršena, Ljubav treba nas da bi se izrazila, kao što i mi trebamo nju da bi izrazili sebe. Ne mora biti slatka, niti romantična,al ona je opet sve to...
Ljubav ne stoji nasuprot mržnje(al nekad je....); ljubav ne stoji nasuprot ničega. Ona stoji između i iznad. Naklonost može preći u mržnju, mržnja u naklonost.Ljubav se izražava kroz nas, a i kroz druge. Primiti ju i dati možemo samo onda kada ne postavljamo uvjete drugima, nego sebi...
Mržnja?
Mislim da je to nekaj grrrr...užasno...
Primjer blagog oblika mržnje: volim jesti čokoladu, a mrzim meso(nisam vegeterijanac...)Ok, ako mi netko servira meso i nagovara me da to pojedem, pojavit će se ljutnja prema tom liku. Ako me zatvori u podrum i hrani mesom svaki dan, doći ću u iskušenje da ga počnem mrzit.
Al, može mi se dogoditi da najenput otkrijem 'ljepotu' okusa mesa.(...bljak...) Tada će mržnja prerasti u naklonost, kak prema mesu, tako i prema osobi koja me 'silila' da zavolim to užasno meso i shvatim da je u životu sve relativno. Ili mogu prestat jest pa hmreti od gladi, ali to bi onda bil oblik mržnje prema meni samoj, jel?...
Treće, mržnja može nastati iz ljubavi,ali nastaje zbog pretjerane ljubavi prema sebi.Zakaj mrzite nekoga, zato jer vas je ili zaj***, ili prevario u ljubavi, ili prevario materijalno, ili nanio bol....znači učinil je nekaj kaj se protivi vašem životu bez problema...nitko ne voli probleme...
Mrzite nekoga zato jer nije postupio onako kako ste vi htjeli. Mrzite nekoga ako ste nekog voljeli, dali mu sebe u potpunosti a on je to iznevjerio, upropastio...uglavnom povrijedio vas. Sve se vrti oko nas, tj. oko "mene" kao jedinke, dok nekaj ne bude onak kak sam očekivala onda to postane neželjena solucija i tako nastaje mržnja...jednostavno...ha?
Zar je u redu voljeti nekoga tko nas je svjesno zaj****?
A da li ga je u redu mrziti? Nije li dovoljno samo ga ignorirati? Čemu mržnja služi osim da bespotrebno trošiš energiju? A da ne govorim koliko suvišnih reakcija za sobom vuče, pa se stvari dodatno zakompliciravaju...jednostavno prekrižis tu osobu i život ide dalje....

nedjelja, 08.10.2006.

POZDRAV SVIMA!!!!

hej! Pozdravljam seku, Moniku(sestrična), kumicu, Anu, Martinu, Kristinu, Dijanu... i 1.g razred gimne...(Moniku, Danku, Kristinu, Juliju, Renatu, Mirnu,Ljiljanu,Helenu,Sandru,Katarinu,Maju, Ivanu,Anu, Dajanu,Maria,Mirka,Viktora,Marka,Dominika,Matiju P., Dejana, Tihomira,Domagoja, Matiju I., Nikolu O.,Dinija,Karla 1 i2, Nikolu Z., Hrvoja...) i sve koji me poznaju (isprika svima koje sam zaboravila..)

Hmmmm....

Čujem kazaljke kako obilježavaju krugove neiskorištenog vremena. Pomalo je fascinantna činjenica da najveća inspiracija navire u najgorem trenutku.Sad sam trebala učiti, ponavljati, skupljati informacije o onome što je bitno da preživiš danas...
Da, treba biti obrazovan. To su mi rekli oni koji su zapravo bili i ne baš pametni. Treba biti tolerantan! To su mi rekli oni koji su naučili ratovati. Treba pomoći! To su mi rekli oni koji se nisu ni okrenuli…
Zašto je toliko toga samo na riječima? Sita sam naredbi.I dosta mi je univerzalnosti. Ništa nije isto na ovom svijetu, pa ni dva jednakostranična trokuta.Po čemu su ista? Leže u istoj ravnini, stranice su im jednake? Isto izgledaju? I onda kažu da izgled nije bitan… Očito se cijeli svijet gradi na formalnosti i materijalnosti.
Ovom prilikom odajem čast svima koji znaju prepoznati pravu vrijednost. Divim Vam se koji se ne zamarate nedokučivim. Divim se Vama koji živite! Ja se samo trudim. Trudim se shvatiti. Jer imam pitanja. I želim svoj odgovor. Tek ću onda moći normalno živjeti. Svi smo posebna priča. Nemogu pisati o ljudima kao zajednici. Mogu pisati o ljudima o kojima nešto znam. Ali to nešto je vrlo malo i neopisivo zavarava.
Sebe ipak najbolje poznajem.
Skrenula sam pozornost na kut i mjesto gledišta. Perspektivu. Nitko nije najpametniji da odredi kriterije po kojima se jedna osoba naziva pametna, a druga pametnija. Zato preferiram individualnu filozofiju. Biloške osnove su nam vjerojatno slične i zajedničke, ali bubreg, pluća, krvne žile i ostala organska ekipa ne čine čovjeka. Istina, dio su njega i bitne za njegov život. Ali zašto upotrebljavati univerzalnost i tražiti zajedničke osobine? Samo da bi se život olakšao? Da…najlakše je živjeti po tabeli. Biti programirano čudovište. Osuditi cijeli niz ljudi koji su potekli od jednog koji je ubrljao stvar. Dokad će ljudi pamtiti sve loše u životu?
Bila sam dovoljno dugo u kutu iz kojeg sam promatrala kako svjetovni plamen prži svaki mikrometar Zemlje. Nije mi dosadilo. Oduvijek sam promatrač. Kažu da je šutnja mudrost. Šteta, znala sam ponekad uletjeti s pokojim komentarom, baš kao sad. A mudrost ne dolazi s godinama, nego sa iskustvom.
divim se onima koji vladaju jer ne znam kako se usuđuju raspolagati milijunima života. Divim se svakom kralju, kraljici, predsjedniku, ministru. Mislim da je to težak posao. Duševno težak. Jer ogroman teret nosi. Idealan primjer za univerzalno rješenje koje je nemoguće naći. Uvijek se nađe netko nezadovoljan. Jer univerzalnost ne može trajati. Ona prasne poput petarde… Jer čovjek ne voli svoj cilj, nego postizanje cilja. A to odaje veliku razliku. Jer i da se nađe mnogo (većina) zadovoljnih nekom državnom situacijom, to baš i ne bi mnogo potrajalo. Čovjek se kao gladno čudovište brzo nasiti iste hrane. Potrebna mu je promjena uzrokovana i sačinjena po njegovoj volji. Ignorirati bi bilo bezumno ovo što sam upravo rekla. Ja ne kažem – istina je, da svako pravo ima iznimku. Uvijek postoje nevini i skromni ljudi…ili sam se ja samo dala zavarati..? Iznimno nebitno.
Zašto živjeti u paklu ako si možeš urediti raj? Sitnice jesu sitne, ali od njih je sačinjen svijet. Moj se život promijenio u jednom danu, upravo zbog sitnica.Da se tog jutra nisam morala probuditi u pola 6 sada bi sve bilo drugačije. Da su me svrstali u drugi razred sve bi bilo drugačije. Da imam drugo prezime bila bih neki drugi broj u dnevniku i možda bi imala potpuno druge ocijene.
Da nisam otišla na Internet i da mi frendica nije rekla da napravim blog, vjerojatno sada vi ne bi čitali ovo...
Utjecala sam i na vaših pet minuta. Vidite li koliko su nam putevi isprepleteni na Zemlji koja je velika kugla. Teško je biti opušten na njoj. Stani na loptu. Kad-tad ćeš se skotrljati. Tako je i na Zemlji. Jedan glup potez i već si negdje u svemiru.
Koliko je okrugla toliko ne postoji niti jedan vrh na njoj, pa nitko ne može i nema pravo uzdignuti se iznad ostalih. Ako smo ljudi, a ljudi čine Zemlju, onda smo svi isti, maleni i neprimjetni iz daljine, no svejedno činimo neku cjelinu. I ako netko umisli vrh i uspostavi ravnotežu – kad-tad će ga zamesti vjetar koji prestavlja vrijeme pa će se i on skotrljati. Zato uspjeha u odnosu na druge nema. Svi smo hrpa propalica koje se naizmjenično kotrljaju sa zemljine površine. Hrpa zaborava. Hrpa truda. Borbe. I gomila odustajanja. Ispleli smo mrežu po jasnoj površini Zemlje. Svi po nit. Dvije niti se sretnu i udruže u končić, netko se nadoveže i čini konac, pa uže, pa se uža petljaju i tvore jedan čvor. I drugi i treći. Milijuni čvorova. Povezanih i nepovezanih. Nepovezani odudaraju. Još uvijek se ne uklapaju s nijednim čvorom.
Još uvijek se ne znaju povezati.
Ili ne žele. A možda se samo trude.
Ljudi misle da postoji vrh. Zato se vode ratovi. Zato se uzaludno bore za njega. Zato se igraju Boga. Zato pate. Zato umiru.
Sam život je najveći vrh do kojega možemo doći, dok je na pravom vrhu Stvoritelj. Ako nam taj vrh nije dovoljan onda se ne može reći da živimo. Što još hoćemo? Danas su svi sami. Jer su svi svima okrenuli leđa. Danas je novac vrh. Danas je petica vrh. Diploma i dobar fakultet. Danas je auto vrh. Savršena kuća. Danas je vrh samo ono što se može opipati. Ali vrhunac je samo ako se zgazi nekoga. Kriteriji vrha određuju se samo u odnosu na ostale. U čemu je bit? Biti prirodno nadaren i jak, obavijen moćnom i prijetećom ambicioznošću koja kosi sve ostale i od njih stvara hrpu gubitnika uz pomoć koje se 'pobjednik' popne i smatra na vrhu? Jadan je taj vrhunac. Jadan je takav uspjeh. Imaginarni čin koji igra ulogu novog čvora. Jer su se neki zbog straha ili primoranosti prepustili gubitku. Ili su samo vidjeli drugačiju pobjedu. A taj na vrhu…jednom će poželjeti biti jedno truplo duha kojeg je pokosio. Netko u hrpi. Jer od njega će se sve zahtijevati. Upravo onoliko koliko je bila velika njegova ambicioznost za vrhom. Ubit će ga silna odgovornost. Glupa odluka skotrljat će ga s vrha. Sekunda neopreza. I bit će negdje zapisana njegova glupost. Jednom će netko morati znati ispričati za ocijenu što je on napravio. Jednom će i on biti povijest zapisana u školskoj literaturi. I o kvaliteti priče o njegovom činu zavisit će nečija diploma. Nečiji fakultet. Nečije auto. I nečiji život. A kazaljke će i dalje nastaviti neprimjetno obilježavati nove krugove, još uvijek, neiskorištenog vremena.

<	kolovoz, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv